Milorad Stojadinović iz Kotor Varoša izgubio vid prije tri godine: Supruga i djeca su moje oči i oslonac

Autor: Slaven Šubara / Datum: 25.09.2017. 16:09

Svakome je njegov problem najveći, kaže stara izreka, ali kako vijeme prolazi, oni prijašnji nam postaju sve manji, dok su nadolazeći sve veći, a mi nikad zadovoljni.

Milorad Stojadinović iz Kotor Varoša dva puta je na svojoj koži osjetio šta zaista znači biti u velikoj nevolji i naći se u nemilosrdnim raljama životne bure.

“Desno oko sam izgubio 9. oktobra 1992. u prošlom ratu u BiH, a lijevo 18. januara 2014. godine u lovu nesrećnim slučajem i ostao sam slijep”, prisjeća se Stojadinović kada je ostao bez najvrednijeg čula.

Bilo mu je, priznaje, jako teško da se navikne na tu činjenicu s obzirom na to da je vid izgubio kasnije u životu i da nije rođen kao slijep, ali je, kako kaže, uz pomoć supruge i dvoje djece nastavio dalje i evo treću godinu korača stazama života uz njihovu bezuslovnu pomoć, pišu ”Nezavisne novine”.

“Psihički je najteže navići se na činjenicu da više ne vidite, ali supruga i djeca su moje oči”, priča Stojadinović. Svoju kuću i dvorište, kaže, poznaje jako dobro, a i kada ode na selo kod roditelja i tamo poznaje dobar dio dvorišta.

“Izvan dvorišta ne izlazim nigdje bez pomoći supruge i djece, na koje se od trenutka nesreće najviše oslanjam, tako da nisam imao ni povreda ni incidenata”, priča Stojadinović.

Mnogi ljudi nakon gubitka vida promijene smjer svojih dotadašnjih aktivnosti, pa je tako i Stojadinović pokušao da svira harmoniku, ali mu, kaže kroz smijeh, u nedostatku adekvatnog učitelja nije išlo baš najbolje.

Ovaj hrabri četrdesetčetvorogodišnji čovjek odlučio je da uradi nešto za sebe pa je krenuo na obuku na Brajevom pismu, koju organizuje Gradska organizacija slijepih Banjaluka. Sada je, priča, tek na početku, ali s vremenom će, nada se, da nauči sve više i više.

“Naučio sam slova koja smo radili, a radili smo ih nekoliko slova. Nisam mislio da ću moći da naučim i da se snađem, ali sam uspio u tome”, priča Stojadinović, kojeg ni putovanje iz Kotor Varoša nije spriječilo da uči i pohađa časove. Nakon ove obuke moći će, kaže, da čita literaturu na Brajevom pismu i da uvede nove aktivnosti u svoj život.

Čulom dodira za sticanje znanja ne služi se samo Stojadinović, već mnogi polaznici obuke na Brajevom pismu.

“Ovi kursevi su najneophodniji za osobe koje kasnije izgube vid pošto su one u tom trenutku praktično nepismene ako ne nauče Brajevo pismo jer ne mogu da čitaju više, ne mogu da se služi više klasičnim pismom”, ističe Radomir Radanović, koordinator Gradske organizacije slijepih Banjaluka.

Ljudi koji nisu rođeni slijepi se, kaže Radanović, nađu u teškoj porodičnoj i psihološkoj situaciji pa im ova organizacija predstavlja veliki oslonac u daljem životu.

“Njima je jedino u glavi i kada liježu i kada se bude kako ne vide, a mi im pokušavamo pomoći da shvate da svijet nije propao i da je to problem koji se može prevazići”, priča Radanović.

Dešava se, kaže, da mnoge od njih napuste i prijatelji i porodica pa se tako nađu u jako teškoj životnoj situaciji.

Teške životne situacije potresaju ljude koji trnovitim stepenicama nastavljaju da se penju dalje i pokazuju da su jači i od sebe samih, dok se većina današnje omladine najviše brine da li je signal interneta jači u ćošku ili na sredini sobe.

Bojana Živanić

Autor teksta: Slaven Šubara

Slaven Šubara

Iza mene je deset godina iskustva i rada u najboljim elektronskim medijima u regionu. Koristim najsavrmenije tehnike i mogućnosti koje danas pružaju internet i socijalne mreže. Dokaz za to je i portal ispred Vas koji koristi sopstveni CMS prilagođen potrebama KVoruma. Moja parola je rad, red, disciplina, srce, ruke, lopata. Samo znanjem i stalnim radom na sebi možemo ići naprijed. I sve najbolje stvari u životu tek treba da se dese, ni manje ni više već spontano…